Naš jednotjedni izlet u Crnu Goru završio je u subotu 30. kolovoza. Većinu dana proveli smo u Žabljaku, uspinjući se na okolne vrhove Durmitora, koji je 1952. godine proglašen nacionalnim parkom. Od 48 vrhova viših od 2000 metara, popeli smo se na 4. Posljednji dan spustili smo se u Bokokotorski zaljev – Zaljev hrvatskih svetaca i blaženika.
Put Crne Gore krenuli smo u subotu 23. kolovoza rano ujutro, da bi nakon gotovo 12 sati vožnje stigli do Žabljaka, gradića smještenog na 1456 m/nv, koji je ujedno i centar zimskog turizma. Ovdje smo se smjestili u planinarski dom „Neviđeno“ kojeg vodi gostoljubiva obitelj Šibalić. Jedan član obitelji, Marko Šibalić, bio nam je sve dane planinarenja vodič na našim usponima.
Nedjelja je započela svetom misom. Kako u ovom dijelu Crne Gore nema katoličke crkve, misa smo slavili s prvim zrakama sunca na obližnjem brežuljku, a prevodio ju je naš vlč. Mario. Obzirom da je ovo bio prvi dan planinarenja, za početno zagrijavanje izabran je jedan laganiji vrh, Savin kuk (2313 m/nv). Uspon traje oko dva i pol sata. Ovo je jedan od najposjećenijih vrhova, jer je na njega moguć pristup i žičarom Ski centra. Kažu da je s njega i jedan od najljepših pogleda na okolne vrhove, no nismo ga uspjeli doživjeti jer se u međuvremenu navukao oblak te smo većinu vremena bili u oblaku.
U ponedjeljak smo išli na Crvenu gredu (2164 m/nv). Uspon iz Žabljaka traje oko 3 sata, a staza je vrlo zanimljiva jer prolazi kroz borovu šumu, livade, nisku crnogoricu, a povremeno i preko grebena, za čiji prelazak je potrebno upotrijebiti i ruke.
U utorak smo išli na Bobotov kuk, koji je s 2523 m najviši vrh Durmitora. S obzirom na to, on je i najposjećeniji, ali zahtjeva i nešto više kondicijske i tehničke spreme, jer je završni dio uspona stijena, po kojoj se penje uz pomoć sajli. Sam uspon traje oko 4 sata, a i za silazak treba otprilike isto toliko zbog otežanog spuštanja i mimoilaženja na sajli. Kao i u našim planinama, i ovdje se mogu susresti nesavjesni planinari, koji na ovakve uspone dolaze u neadekvatnoj obući i odjeći, što dodatno ugrožava ne samo njih, nego i ostale planinare. No, sve to padne u drugi plan nakon uživanja u pogledu i odmora na vrhu. S obzirom da je ovaj vrh bio osjetno teži za ispenjati, dio ekipe ostao je otkrivati Žabljak i okolna jezera: Crno jezero, Barno jezero i Zminje jezero.
Nakon tri dana planinarenja, srijeda je i za ostatak ekipe bila dan odmora i šetnje uz spomenuta jezera, kao i za kupanje u njima. U predvečerje slavili smo opet svetu misu u našoj „prirodnoj kapelici“.
Posljednji dan u planinama, izabran je Prutaš. Ovaj vrh, visok 2393 m/nv, ime je dobio po visokim, naboranim, vertikalnim liticama s njegove zapadne strane, koje se poput prutova uzdižu prema vrhu. Druga strana je uglavnom travnata i usprkos dosta strmih dijelova, prekrasna za hodanje. Sam vrh je prostran, kao stvoren za odmor i uživanje u veličanstvenom pogledu na planine dokle oko seže.
Petak je bio dan odlaska u Bokokotorski zaljev, koji se još naziva Zaljevom hrvatskih svetaca i blaženika jer iz njega potječu sv. Leopold Mandić, bl. Ozana Kotorska i bl. Gracije Kotorski (ili iz Mula) Nakon trosatne vožnje, stigli smo do Kotora. U crkvi sv. Marije Koleđate slavili smo svetu misu. Crkva potječe iz 13. st., a u narodu se još zove crkva bl. Ozane Kotorske jer se u njoj čuvaju moći bl. Ozane. Nakon mise posjetili smo katedralu sv. Tripuna iz 12. st. Ovdje nas je, kroz bogatu povijest i sadašnjost Bokeljskih Hrvata, proveo kancelar Kotorske biskupije don Robert Tonsati. Popodne je bilo rezervirano za šetnju gradom i kupanje.
Subota je bila dan povratka, koji se odužio na gotovo 14 sati. Usprkos tome, druženje, zajedništvo, smijeh, pomaganje, razgovori, sve viđeno i doživljeno…ostat će trajna uspomena još jednog prekrasnog izleta.
Nedjelja:
Ponedjeljak:
Četvrtak:
Petak:
