STOPAMA SV. BERNARDA

Nakon pet godina, u godini u kojoj obilježavamo 25 godina postojanja, ponovno smo se zaputili na planinarsko hodočašće u mjesta u kojima je živio i djelovao sv. Bernard, naš zaštitnik. Put je započeo kasno navečer u srijedu 28. kolovoza. Nakon noćne vožnje kroz Sloveniju i Italiju, u četvrtak u jutarnjim satima stigli smo u Novaru, gdje je sv. Bernard završio svoj ovozemaljski život 12. lipnja 1081. godine. Prvo je bio pokopan u samostanu sv. Lovre, koji danas više ne postoji, a sredinom 16. stoljeća kosti su mu prenesene u novarsku katedralu Uznesenja Blažene Djevice Marije. Stoga smo u 10.00 u katedrali slavili svetu misu koju je predvodio vlč. Matej Petrić. Na kraju mise, svi zajedno uputili smo se do groba sv. Bernarda na zajedničku pobožnost. Nakon mise i kraćeg razgleda grada, put se nastavio prema Aosti, gradu okruženom alpskim vrhuncima i mjestu gdje je sv. Bernard započeo svoj svećenički život. Nakon kraćeg razgleda, toga dana put je završio u mjestu Saint Oyen gdje je bio smještaj u kući za hodočasnike, koja je od 12. st. također bila kuća za smještaj putnika a ujedno i gospodarstvo na kojem su se uzgajale namirnice za uzdržavanje Gostinjca na planini. Nakon više od 800 godina, od prije nekoliko godina, kuća je pod upravom biskupije Aosta, ali i dalje služi kao mjesto za prihvat, odmor i duhovne obnove hodočasnika, a odiše gostoljubivošću i brigom za bližnjega.

U petak ujutro, zaputili smo se na Gran san Bernard. Ovdje, okruženi veličanstvenim planinama, mogli smo barem malo doživjeti i osjetiti duhovnost sv. Bernarda, koji danas živi u njegovim redovnicima i brojnim volonterima i suradnicima, a uvijek su na raspolaganju svakom putniku. Sv. Bernard  bio je vrstan propovjednik te je obilazio zabita sela u kojima su se još zadržali poganski običaji te tamo propovijedao evanđelje. Putem je susretao putnike – trgovce, hodočasnike i vojnike, koji su prelazeći prijevoj Montjoux na visini od 2500 m n/v, često stradali u lavinama, mećavama, ili od ruke razbojnika. U početku ih je primao u Aosti, a onda, zajedno s nekoliko istomišljenika, osnovao zajednicu s kojom je na prijevoju izgradio Gostinjac. Otvoren je 1050. godine i od tada nikada nije bio zatvoren. Kasnije je taj prijevoj dobio ime po njemu Gran san Bernard (Veliki sv. Bernard).

Po dolasku, slavili smo svetu misu koju je predvodio župnik iz Ruda vlč. Darko Banfić. Na kraju mise bio je kratki susret s bratom Fredericom, koji je u rujnu 1997. bio u Samoboru povodom obilježavanja desete obljetnice Planinarskog križnog puta. Još uvijek se rado sjeća tih dana. Dan se nastavio planinarskim turama po okolici, a ovisno o planinarskoj spremi,  mogli smo izabrati turu kojom ćemo ići.

U subotu je dan bio rezerviran za odlazak do mjesta Breuil-Cervinia, podno Matterhorna. Ova planina, sa svojih 4 478 m n/v i strmim stijenama, nedostižna je za većinu planinara, ali lijepo ju je gledati i diviti se njezinoj impozantnosti i s nižih dijelova planine. Iako je veći dio dana bila u oblaku te se pokazala samo pri dolasku i odlasku, bilo je nezaboravno planinariti tim krajem. Cilj je bio planinarski dom Duca degli Abruzzi – L’Orionde (2860 m n/v), koji je polazišna točka za uspon na Matterhorn. Na početku uspona, kod kapele podignute u čast gorske postrojbe talijanske vojske (Capella degli Alpini), održana je molitva koju je predmolio župnik iz Natkrižovljana vlč. Mario Filipović. Oni kojima je uspon do doma bio pretežak, uživali su u ljepoti gradića, i divili se planini iz žičare.

Nedjelja je bila dan za povratak. Nakon jutarnje mise koju je prevodio župnik iz Vrbana III vlč. Danijel Hačko, puni dojmova, krenuli smo prema Hrvatskoj. Putem smo se zaustavili na jezeru Lago di Garda u gradu Sirmione, uživajući u kratkoj šetnji po obali jezera.

Podsjetnik na hodočašće u Krasno

Nakon godišnjih odmora i s novim poletom šaljemo vam podsjetnik na naše hodočašće u Krasno….

Uskoro ćete čitati i o našim novim izletima i pustolovinama…

__________

Hodočašće u Krasno

Planinarska bratovština svetog Bernarda u nedjelju, 30.  lipnja, hodočastila je Majci Božjoj od Krasna, na Velebitu. Ovo najstarije marijansko svetište u Hrvatskoj, koje godišnje posjeti oko 100 tisuća hodočasnika, a nalazi se na 714 metara nadmorske visine, u središtu Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. U prošlosti je svetište Majke Božje od Krasna bilo posječenije od Marije Bistrice i Trsata. Brojni hodočasnici pristizali su tada pješice s otoka Krka te iz Bosne i Dalmacije. Prema legendi, davne 1219. godine, na mjestu gdje su pastiri pronašli cvijet s likom Gospe, izgrađena je prva crkva svete Marije. Današnja crkva potječe iz 18. stoljeća, krasi je drveni, kasetirani strop oslikan prizorima iz života Isusa i Marije.

Nakon svete mise koju je predvodio velečasni Matej Petrić, planinari su doručkovali i degustirali izvrsne domaće rakije i sireve te uživali u prekrasnom pogledu koji se pruža na Velebit, Krasnarsko polje i Krasno.

Nakon doručka, makadamskom cestom zaputili su se prema Babić Siću i Zavižanu. Babić Sića glavni je ulaz na sjevernom djelu parka i nalazi se na 1300 metara nadmorske visine. Stazom zviri, koja prolazi šumom i mirisnim cvjetnim livadama, uspeli su se do Velikog Pivčeca na 1676 metara, koji je dobio ime po tetrijebu ili pivcu kako ga ovdašnji stanovnici nazivaju. S vrha se pruža predivan pogled na okolne šumom obrasle vrhove, more i otoke.

Stazom su se dalje spustili do Vukušića snježnice, male špilje duge 20-ak metara. Snijeg koji napada zimi, zadržava se u spilji cijelo ljeto u što su se planinari mogli uvjeriti. Nakon kratkog snježnog osvježenja zaputili su se makadamskom cestom prema Zavižanu i Botaničkom vrtu. Botanički vrt nalazi se 15-ak minuta od planinarskog dom na Zavižanu, na visini od 1480 metara. U njegovom središtu nalazi se Balinovačka ponikva oko koje vodi 600 metara kružna kamenita staza. U vrtu raste više od 300 stotine biljaka, od kojih su neke samonikle, a druge su donesene s ostalih dijelova Velebita. Nakon uživanja u raznolikom cvijeću i bilju, planinari su se uspeli do planinarskog doma na Zavižanu i do najstarije meteorološke postaje u Hrvatskoj. U domu ih  je dočekala ljubazna obitelj Vukušić, koja već tri generacije obavlja posao meteoroloških motritelja i vodi planinarski dom. Brojni planinari uživali su u suncu, pjesmi, veselju i prekrasnom pogledu koji se pruža s terase doma na otoke i more.

Zadivljeni ljepotama veličanstvenog Velebita, uz pjesmu, vratili su se kući u predvečerje.