Autor: Admin

U  nedjelju 30. svibnja, na blagdan Presvetog Trojstva, posjetili smo najstariji grad sjevernog Jadrana, grad Senj. Grad bogate kulture i burne prošlosti dočekao nas je okupan suncem. Šetajući   kamenim ulicama otkrivali smo njegove brojne zanimljivosti. Gradske zidine s kulama, park senjskih književnika s bistama  Milutina Cihlara Nehajeva, Silvija Strahimira Kranjčevića, Milana Ogrizovića, Vjenceslava  Novaka i Pavla Ritera Vitezovića, tvrđava Nehaj, katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije, iz 12. stoljeća i danas svjedoče o bogatoj prošlosti te iznimnoj kulturnoj važnosti i ljepotama ovog grada. Spomen ploče  i natpisi na senjskim kućama i crkvama, ispisane glagoljicom svjedoče kako se povijest Senja pisala  starim hrvatskim pismom. Sačuvani  su brojni glagoljski natpisi te rukom pisane knjige i dokumenti .Dopuštenjem  pape Inocenta IV. , senjski biskup Filip mogao je vršiti bogoslužje na staroslavenskom jeziku te koristiti glagoljicu kao pismo, time je postao jedini biskup kome je dana ta mogućnost. Sve to je pridonijelo razvoju glagoljice na ovom području, pa je tako  uz zvonik katedrale, 1494.g. otvorena prva glagoljaška tiskara o čemu danas svjedoči spomen ploča. Šetnju gradom,   završili  smo u  katedrali Uzvišenja Blažene Djevice Marije, gdje smo prisustvovali svetoj misi koju je slavio vlč. Richard Pavlić.  Nakon mise ostali  smo u razgledavanju njezinih ljepota  te u  razgovoru sa župnikom. Katedrala  se smatra najznačajnijim kulturnim spomenikom grada Senja, u njoj se čuva  reljef Svetog Trojstva, na kojem  se nalazi grb obitelji Perović, poznat kao  najstarija varijanta hrvatskog državnog grba. Taj grb se službeno upotrebljava od 1527.

Duhovno i kulturno obogaćeni uputili  smo se do Sibinja  gdje započinje planinarska staza Velebitske degenije. Staza je naziv dobila po endemskoj biljci lat. Degenia velebitica , koja raste na području Velebita. Hodajući stazom dugom oko 10 km uživali smo u plavetnilu mora, u pogledu  koji se pruža na otoke Krk i  Rab te u bojama i mirisima bogatog i raznovrsnog biljnog svijeta Velebita. Planinarska tura završili smo u Kozicama.

U povratku svratili  smo još do Senja, gdje smo uživali gledajući zalazak sunca i ispijajući kavicu na rivi.

Katarina Matijaščić

U nedjelju 22. veljače, u ranojutarnjim satima, krenuli smo iz Samobora na dugo očekivani izlet u Karlovac i njegovu okolicu. Osobnim automobilima uputili smo se do Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu, gdje smo prisustvovali sv. misi,  koju je predvodio upravitelj svetišta mons. Antun Sente.

Nakon mise automobilima smo krenuli do Ladvenjaka, odakle smo od crkve sv.Vida pješice šumskom stazom krenuli do prvog vrha Martinščaka (345 mnv). Omiljeno izletište Karlovčana i Dugoreščana, vrh Martinščak nalazi se jugozapadno od grada Karlovca, povrh rijeke Korane. Na samom vrhu nalazi se prelijepa kamena crkvica koja posvećena je sv. Martinu, a njeno ime spominje se prvi put još davne 1334.g. U prošlosti na tom mjestu postojalo je i naselje. Neki povjesničari tvrde da je tu potpisan ugovor Pacta Conventa, kojim je Hrvatska izgubila samostalnost. Tome svjedoči kamena ploča, koja je ovdje pronađena u arheološkim istraživanjima i na kojoj je isklesana 1102. godina.

Nakon okrjepe i uživanja u lijepim vidicima, pošli smo prema drugom vrhu, zvanom Vinica (321 mnv). Prolazeći livadama, vinogradima i šumom prepunom proljetnog cvijeća, uz pratnju razigranih žutih leptira, stigli smo na vrh nakon cca 2.5 sata lagane šetnje. U blizini samog vrha nalazi se i lijepo uređena planinarska kuća Mladen Polović, o kojoj brine HPD Vinica iz Duge Rese. Tamo smo uživali na ugodnom proljetnom suncu i lijepom pogledu na grad Karlovac.

Nakon još jedne okrjepe i druženja spustili smo se šumskom stazom do  Duge Rese, gdje smo još malo uživali u zalasku sunca i šetnji uz rijeku Mrežnicu.Veseli i „napunjenih baterija“ za novi radni tjedan, u predvečerje uputili smo se prema Samoboru, planirajući neke nove izlete i druženja.

Zimsko planinarsko hodočašće na Sv. Geru

I ove godine, posljednju nedjelju u siječnju, pridružili  smo se zimskom hodočašću na Sv. Geru. Ovoga puta  bilo je „zimsko“ u pravom smislu te riječi!

U rano jutro krenuli smo iz snijegom ovijenog Samobora prema Sošicama. Na naše iznenađenje, tamo je bilo manje snijega nego u Samoboru, a i prvi dio puta je bio, uglavnom, bez padalina.

No, nakon nekih sat i pol počela je prava snježna mećava, gust snijeg nošen hladnim vjetrom, koji je, tijekom mise, prolazeći ispod krova, zabijelio i oltar.

Molitvom i pjesmom proslavili smo Gospodina u euharistijskom slavlju, koje je u podne  predvodio o. Mile Vranešić.  Okupilo se oko 100 planinara, koje niti izrazito loša vremenska prognoza, niti epidemija, nisu mogle zaustaviti da još jednom hodočaste na ovo mjesto susreta s Bogom i mjesto susreta dvaju obreda i naroda. Odmah po završetku svete mise, spustili smo se u Sošice, kako bismo se ponovno zagrijali.

Druga ekipa, za koju je ovaj uspon bio prezahtjevan, sudjelovala je na svetoj misi u Pribiću te se isto dovezla autima do Sošica, a nakon toga napravili su kraću planinarsku turu na planinarski dom „Vodice“. Među njima bilo je i naših najmlađih članova, koji su uživali u zimskim radostima.