Chamonix – Mont Blanc

Popeti se na Mont Blanc – najviši vrh stare Europe – mnogim je planinarima velika želja. Nekoliko naših planinara, ostvarilo je ovaj san. Glavni organizatori bili su članovi Planinarske bratovštine sv. Bernarda, a pridružili su se i članovi PK Scout. Put iz Samobora započeo je u rano jutro u ponedjeljak 29. srpnja u sastavu: Marijan Mužak, Lovorka Grbac, Juraj i Đurđica Petrić, Vjekoslav Landeka, Katarina Matijaščić, Domagoj Eršek, Hrvoje Grgurić i Krešimir Musić. Kasno poslijepodne stigli smo u francuski gradić Chamonix, smjestili se u apartman, pripremili večeru, te napravili posljednje pripreme za sutrašnji polazak prema vrhu. Uz spremanje ruksaka, pogled je letio kroz prozor prema vrhu na koji smo se spremali i pomalo nas sve ispunjao neizvjesnošću. Put prema vrhu kreće iz mjesta Les Houches, odakle voze gondole.

Na prekrasnom alpskom prijevoju Col de Voza, okruženom sniježnim vrhuncima, presjeda se na tramvaj, koji vozi do Nid d’Agile na 2380m. Ovdje se uspon nastavlja pješice po kamenitoj stazi povremeno ispresijecanoj potočićima, na kojoj se mogu susresti divokoze. Nakon cca 2,5 – 3 sata stiže se u planinarski dom Tete Rousse na 3167m. Nakon noćenja, u srijedu s prvim zrakama sunca, sedmero nas je nastavilo uspon prema drugom planinarskom domu Gouter (3835m), a Katarina i Đurđica su se vratile u Chamonix. Ovaj dio puta, koji traje nekoliko sati, dosta je zahtijevan, te iziskuje dobru koncentraciju i veliko strpljenje. Naime, cijelim putem penje se po stijenama, put je uzak, a kako se mnogo planinara spušta s planine, treba se s njima mimoići, što dodatno usporava i otežava uspon. Na Gouteru je bio kratki odmor. Na žalost, zbog visinske bolesti, ovdje smo morali ostaviti Krešu, koji se sljedeći dan sam vratio do Col de Voza. Hod je nastavljen snježnim prostranstvima sljedećih nekoliko sati do skloništa Vallot (4362m). Ovaj dio puta je tehnički puno jednostavniji, no zbog visine se hoda vrlo sporo kako bi se došlo do zraka. Iako prilično prljavo i zagušljivo zbog velikog broja ljudi koji svraćaju, sklonište nam je pružilo kakav-takav odmor do sljedećeg jutra. Jako nam je pasala i juha koju nam je pripremio naš Mućo. Uz izlazak sunca put je nastavljen prema vrhu. Gore se već vidjelo dosta ljudi, koji su krenuli ranije. Staza je uska i hoda se u navezu. Išli smo po troje. I ovdje je ponovno potrebna koncentracija i strpljenje zbog uskih staza i mimoilaženja s onima koji su već bili na vrhu. Nakon cca 3 sata i mi smo se ubrojili među njih! U četvrtak 1. kolovoza u 9 sati na vrh (4810m) su stigli Vjekoslav, Domagoj i Hrvoje, a u 9.25 Mućo, Lovorka i Jura. Uslijedilo je čestitanje, slikanje, divljenje prostranstvu koje se pruža uokolo i već nakon 15-ak minuta povratak zbog hladnoće koju stvara jak vjetar. Nastavak dana iskorišten ja za spuštanje skroz do tramvaja. Zbog umora koji nas je već sve svladao, do stanice smo stigli tek sa zalaskom sunca. Posljednji tramvaj otišao je dva sata ranije, pa smo prespavali pod vedrim nebom prepunim zvijezda. Tišinu noći povremeno je prekidalo pucanje leda negdje u daljini i lavine. Nevjerojatan doživljaj! U petak ujutro smo se vratili u Chamonix. Izgladnjele i umorne jako nas je razveselio fini ručak i krevet. Sljedeća dva dana proveli smo u opuštanju i razgledavanju ovog lijepog planinskog gradića. Nedjelja je bila dan povratka. Da ne bismo prebrzo došli doma, svratili smo u gradić Cervino (Italija), koji se nalazi ispod vrha Matterhorn (4478m), a planina je granica sa Švicarskom. U večernjim satima vratili smo se u Samobor puni dojmova, koji će se još dugo pamtiti i prepričavati… .

Slike možete pogledati – ovdje!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *