Posljednje nedjelje u siječnju, sudjelovali smo na tradicionalnom Planinarskom hodočašću na Svetu Geru, koje je i ove godine okupilo više stotina planinara. I nas se, zajedno s prijateljima, skupilo gotovo 50. Oko 8.00 sati stigli smo u Sošice. Tu smo se podijelili u dvije grupe: jedna grupa krenula je pješice na uspon do Svete Gere u trajanju od oko dva i pol sata, a druga, predvođena Nadom, nastavila je autima do Sekulića te dalje pješice nešto lakšim i kraćim usponom.
Oko 11.00 sati počeli smo pristizati na naš cilj, gdje su nas s okrepom već čekali Raketa, Nenad, Himzo i Franjo.
U podne je slavljena sveta misa koju je predvodio župnik iz Ruda i Kotara vlč. Darko Banfić, u zajedništvu s domaćim župnikom o. Igorom Grahovcem, o. Euzebijem Kneževićem iz Pećnog, profesorom na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dominikancem Alojzijem Čubelićem, župnikom iz Svete Jane vlč. Josipom Gonanom, župnikom iz Natkrižovljana vlč. Mariom Filipovićem i župnim vikarom u zagrebačkoj župi Savica-Šanci vlč. Joštom Mezegom.
Na početku euharistijskog slavlja o. Igor Grahovac, župnik župe Uskrsnuća Gospodnjega u Radatovićima, kojoj teritorijalno pripada kapela sv. Ilije na Svetoj Geri, pozdravio je okupljene vjernike te izrazio radost i želju da se ova tradicija okupljanja u molitvi i zajedništvu nastavi i dalje.
Predvoditelj misnoga slavlja, vlč. Banfić, nastavljajući se na misli svetoga Pavla, pozvao je vjernike da koriste svoje talente na širenje Božje riječi, da svojim primjerom budu navjestitelji Evanđelja te da tako svi zajedno izgrađuju Crkvu.
Kako je ovo hodočašće bilo neposredno nakon smrti o. Milana Vranešića, koji je bio njegov začetnik, Lovorka je izrekla nekoliko riječi u njegov spomen:
„Na kraju ovog euharistijskog slavlja, dopustite mi izreći nekoliko riječi u spomen na o. Milana Vranešića, koji je bio duša ovog mjesta, ovog planinarskog hodočašća i – usudim se reći – bez kojega ovog hodočašća ne bi niti bilo.
Ne bih željela ponavljati sve one riječi koje smo ovih dana mogli čuti i pročitati o veličini ovog skromnog čovjeka. Želim se prisjetiti nekih momenata iz perspektive nas planinara i svih vjernika koji godinama dolazimo na Svetu Geru.
Povijest ovog hodočašća seže u 1994. godinu. Početkom te godine, sada sveti papa Ivan Pavao II, pozvao je cijeli svijet da u nedjelju 23. siječnja 1994. moli za mir u Hrvatskoj i BIH. Potaknut tom molitvenom nakanom, o. Mile pozvao je planinare i sve ljude dobre volje, da dođu na ovo mjesto jedinstva u različitosti, na ovo mjesto gdje se susreću dva naroda i dva obreda, moliti za mir te je održano prvo hodočašće na Svetu Geru. Vjerojatno nije bio siguran hoće li to biti prvo i zadnje zimsko hodočašće, ili će se nastaviti dalje?? Mi koji smo danas ovdje, odgovor smo na to pitanje. I doista, tijekom godina, Planinarsko hodočašće na Svetu Geru posljednje nedjelje u siječnju, postalo je neizostavni dio u godišnjem planu. Uspinjali smo se na ovaj vrhunac po svakakvim vremenskim uvjetima: na – 15 i + 15, po dubokom snijegu i već okopnjelim livadama s prvim kukurijecima, po snježnim mećavama, vjetru, gustoj magli, suncu… a ovdje nas je uvijek čekao o. Mile, sa širokim osmijehom, presretan što se ponovno vidimo i susrećemo u razgovoru, molitvi i pjesmi. Upravo taj osmijeh govorio je koliko mu znači ovo mjesto, ovaj događaj i svi mi ovdje okupljeni. I kad bismo se nekoliko dana nakon hodočašća ponovno čuli, bio je neizmjerno zahvalan Bogu za sve nas, koji smo ovdje bili i molili.
Svakako treba spomenuti da ovaj događaj ne okuplja samo nas planinare, nego i dežurne službe – one koji čiste cestu, ponekad i nadljudskim snagama, Hrvatsku gorsku službu spašavanja, kao i domaće žitelje. O svima njima i njihovoj zauzetosti, o. Mile uvijek je imao riječi pohvale i zahvale.
I ova kapela sv. Ilije u kojoj slavimo svetu misu, koja je od davnina ovdje stajala te su od nje ostale samo ruševine, danas ne bi bila ovakva, da nije bilo njegovog truda i zalaganja.
Posljednjih godina, kad bismo se čuli u vremenu pripreme za hodočašće, po malo je nagoviještao da je došlo vrijeme da se povuče iz organizacije, da malo više povuku mlađi…ali, srce ga je vuklo i svake je godine bio tu. Prije nekoliko tjedana, bilo je izgledno da ga nećemo ovdje susresti, nego da će nas molitvom pratiti iz topline svoga doma. No, Gospodin je odlučio da nas prati iz vječnosti te da kao dionik proslavljene Crkve danas s nama slavi i moli. Tijekom života, živeći za druge i s drugima, penjao se ovim žumberačkim stazama uzduž i poprijeko, kako bi dosegnuo nebeski Vrhunac.
Vjerujem da ćemo se i sljedećih godina, posljednje siječanjske nedjelje, ovdje okupljati, ujedinjeni u molitvi za mir.“
Zajedništvo oko euharistijskog stola osjetilo se i u pjesmi, koju je na gitari pratila Gabrijela Skendrović.
Nakon svete mise, odmora i okrjepe, ponovno smo krenuli na žumberačke staze, s nadom da se sljedeće godine ponovno susretnu.